<	svibanj, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Komentiranje političkih zbivanja u Lijepoj našoj

Linkovi

Blog.hr
Odbojka
moreutopije.blog

Propolis

ponedjeljak, 28.05.2007.

Slaven Letica u paradi kiča Najnovija zagrebačka hit sapunica, svađa bračnog para Radeljak-Pokos, dobila je impozantni prostor ne samo u pisanim medijima žute štampe već i u središnjim vijestima HRT-a i Nove Tv. Vijest koju su upućeni skoro pa očekivali, ostali je puk iznenadila. Žene su na strani Vlatke, Udruga za zaštitu životinja tj. njihova krzna, zadovoljno trlja ruke, muška populacija radije pije pivu nego da se o tome očituje, i tako redom. Baka Marica s trešnjevačkog placa još nije Knjazu izrekla svoje mišljenje, a čeka se i reakcija B.a.b.a. Vlatka je i dalje u zavjetu šutnje, barem dok se ne dočepa svoje odjeće i šminke, pa uređena stane pred kamere. Bračni život poznatog para od početka je intrigirao širu javnost pa stoga i novonastala situacija izaziva pozornost. I sve bi to bilo u redu jer, shit happens, ali kad u tu priču uđe Slaven Letica, sveučilišni profesor i saborski zastupnik, stvari postaju zanimljive, čak groteskne. Naime, dok je gospodin Letica mirno ispijao kavicu u društvu poduzetnika Radeljaka, ostao je zapanjen nastupom Kirinovih plavaca koji su na obavijesni razgovor došli privesti njegovog prijatelja. Kako bi pokazao svoj utjecaj, jer za boga zna te li vi tko sam ja, Slaven je ko´ iz puške izvalio kako će isti čas nazvati ministra Kirina i urgirati. Urgirati za koga i zbog čega? Zbog remećenja mirnog ispijanja kavice ili zato jer se osjetio važnim i prozvanim da zaštiti nekog tko je izbacio vlastitu ženu na ulicu a potom se kukavički sakrio od policije. Još mi je u sjećanju topot konja po Žumberačkom gorju i lik Letice obučenog u bana Jelačića kako dijeli susjedima Slovencima jabuke. Nije li u jednoj bajci zla maćeha upravo jabukom otrovala jadnu Snjeguljicu? I nije li od tada odnos sa susjedima postao još napetiji? Bio je on i predsjednički kandidat ali nakon političkog fijaska Slaven koketira sa Đapićem i njegovim HSP-om. I danas je tamo, ali nikad tako daleko i tako marginaliziran. Nije se dugo oglasio čak ni u Saboru što ga je očito zabrinulo. Vrijeme je za akciju, pa ''stasiti'' Slaven kreće u akciju ''Dajmo da mirno piju kavu''! Ugledni sociolog koji se divi sebi, svom znanju tenisa, druženju s Tuđmanom, koji obožava svakome dijeliti moralne lekcije, upleo se u nečiju bračnu svađu, a Kirina koji ovaj put, na žalost mnogih, nije rekao ništa prikladno za Jubito, involvirao u vlastitu bahatost i glupost. Sakriven i zaštićen imunitetom osjeća se pozvanim da zove ministra unutarnjih poslova jer njemu i pajdašu Dikanu službene osobe MUP-a remete mir ispijanja kavice u kafiću znakovitog imena ''Buldog''! Ako je i od Slavena, previše je! I dok se jedni bore za prava umirovljenika, ili hrabro razotkrivaju dilere, neki drugi zastupnici uvrijeđeno žele tužakati policajce koji samo obavljaju svoj posao. Prijatelje se štiti i pomaže na drugi način a to bi čak i Slaven Letica trebao znati. Ovako sve ostaje u sferi parade kiča i bahatosti bez pokrića kao još jedan biser političara kojeg smo izabrali da nas predstavlja. Možda je Josip Dikan Radeljak takvog zastupnika i zaslužio, ali da li smo i mi ostali? Sumnjam, zapravo siguran sam da nismo. Još jedan za kojeg sigurno neću glasati na predstojećim izborima. Tko je slijedeći?

utorak, 15.05.2007.

Gay, queer i još ponešto Završila je još jedna neobična kazališna predstava, izblijedio je još jedan skandalozan zidni plakat, gotova je i promocija knjige, a na sreću i neizbježni Eurosong. A sve to kao najavna uvertira još jednog Gay Pride koji nam tek predstoji. Gay, queer, seksualne i rodne manjine, tek su neki od naziva za one koji se vole neobično; istospolno. O.k.- rekli bismo kad sva ta događanja ne bi u posljednje vrijeme napadno zavladala medijskim prostorom. Ako se toj i takvoj skupini suprotstavite, ako samo kažete da pretjeruju, odmah dobivati etiketu homofoba koji ne razumije i ne prihvaća različitost! Glupost! Radi se samo o tome kako u Hrvatskoj (opet) manjina nameće svoj svjetonazor većini. Tko god zdravo razumski zausti kazati nešto protiv gay i queer populacije, dobiva etiketu nepodnošljivog homofoba koji mrzi sve oko sebe. Pederi i lezbijke zaigrali svoje kolo i tko nije u njemu, automatski je protiv njih. I opet, glupost! Ne tako davno, početkom 90 –ih, jedna je druga manjina i to nacionalna, zavladala ovim prostorom, uvjeravajući ''vasceli svet'' u svoju ugroženost. Stavili su balvane za početak. Poslije su ojačali, pa nas gađali, razarali, ubijali. A mi smo, ne buntovni i puni razumijevanja, nekom čudnom lakoćom pratili što nam se to događa. Kad smo se snašli, ostali smo bez trećine teritorija. Danas jedna druga manjina, manjina istospolnih ljubavnika i ljubavnica, besramno i agresivno zauzima Hrvatsku; tiho, pa malo glasnije, a glavni krešendo najavljuju 7. srpnja u 11 sati kada započinje još jedan Zagrebački pride. Njegovi aktivisti i sljedbenici prvo su se uputili u Bruxelles gdje su pokazivali snimke s prvog Zg pridea i izmamili sažaljenje i zabrinutost europske uljuđene elite koja razumije sve i sva. To razumijevanje potrebe stotinjak pedera i lezbijki da šarenom odjećom, nakaznom šminkom i zviždanjem paradira ulicama glavnog grada, Europa zabrinuto promatra i ide čak tako daleko da prijavljuje PU zagrebačku jer je zatražila da organizator Pridea plati dodatne zaštitare! U tom razumijevanju različitosti ide se doista predaleko. Bojim se da je slijedeći korak traženje da se za tu ''marginaliziranu istospolnu skupinu'' zatraži dodatna upisna kvota na fakultetima. Sljedeći potez je da im se osigura besplatni prijevoz, pa besplatni parking, pa besplatna nabavka šljokica i nojevog perja, rozih tkanina i long lasting maskara... Svi ostali, oni zdravog razuma i libida, neka se sakriju i razmisle. Ako ste još uvijek protiv njih, poručit će vam da je većina modnih kreatora gay, a da su to i dragi vam književnici I.G.Kovačić i Vladimir Nazor. Podučit će vas da je za civilizaciju spasonosno bilo postojanje homoseksualaca, no valjda samo do trenutka otkrivanja uzroka i posljedica AIDS-a. Homoseksualaca je bilo i bit će i među svećenstvom, političarima, glumcima, pjevačima, samo još među sportašima čekamo isti pronalazak. Velika otkrića male zajednice koja sve više jača nabijajući nam komplekse i propitivanje vlastite tolerancije. U stvari, baš me briga i za pedere i za lezbijke jer ljude ne dijelim ni po boji, ni po rasi, a ni po spolnoj orijentaciji sve dok je njihovo postojanje u granicama prihvatljivog. Samoisticanje i nametanje gore je od nekada napasnih Jehovih svjedoka koji su jedno vrijeme propagirajući svoju vjeru, iritantno dosađivali na ulici. Vjera i svjetonazor kojim nas obasipaju homoseksualci našeg doba prevršio je granicu tolerancije i dobrog ukusa. I za njih treba naći komadić papira, koju minutu Tv programa ali ne više nego što to imaju vremenska prognoza ili stanje u prometu. Zaboga ljudi, pa treba misliti na osjećaje i ego Ljube Ćesić Rojsa a ne samo na interes Dorina Manzina i njemu sličnih. Medijski prostor postao je javna kuhinja u kojoj se hrane glasni, prodorni i nastrani. Svi ostali imaju etiketu netolerantnih bića nespremnih na prihvaćanje različitosti?! Koje li sulude floskule! A učili nas da bobu kažemo bob, popu pop; no reći pederu da je peder, to ne! Ma nemojte! A gdje je njihova gesta tolerancije? Na dnu zagorjelih ostataka ličnosti koja se traži u prostoru, vremenu, krevetu i Eurosongu.

ponedjeljak, 07.05.2007.

Kad je tata ministar Naravno, vijest je stara više od tjedan dana, ali eto naprosto bode i ne da mira zdravom razumu. Svi su već sažvakali i osudili potez ministra obrane Berislava Rončevića koji je uprizorio male ratne igre za svog sina i njegov II razred O.Š.Bukovac ali nitko nije zatražio račun!? Iz trgovine ne smijete izaći bez računa, ali spustiti helikopter s desantnom jedinicom bez pravog razloga, a potom uspostaviti izravnu telekomunikacijsku vezu s našim vojnicima u Kabulu; to da! Ili je razlog zapravo velik – pokazati svima da mali Rončević ima strašnog tatu. Dobro, taj tatica nit vozi helikopter niti je vojnik, ali je zato ministar pa može što hoće. Račun će ministarstvo knjižiti već u neku rubriku, vjerojatno onu all for fun! Da stvar bude bizarnija, radi se o helikopteru Mi-24 koji je trebalo utrapiti Gruziji no zbog političkih razloga stvar je propala a helikopter proglašen neperspektivnim. A možda je riječ ''neperspektivan'' zabunom prikačena helikopteru a ne ministru? Što su na sve rekli učiteljica i ravnatelj škole? Ništa. Zakon šutnje umjesto zvižduk s Bukovca. Svima se očito svidio happening za slučajno odabrane, jer to je očito naša politička stvarnost. No, kad u to upletemo malu djecu stvar postaje neprobavljiva. Jer što da učini dijete čiji je tata npr. patolog, čistač ulica, čuvar zatvora, pogrebnik ili ginekolog? O da, bilo bi krasno kad bi roditelji osnovnoškolaca radili na traci u Krašu ili tamo gdje se proizvodi hrskavi čips! Bilo bi dobro i na šalteru banke, u trezoru, na nogometnom stadionu, u slastičarnici... Ali što pokazati ako je roditelj nezaposlen? Što preporuke Hrvatskog nacionalnog obrazovnog sustava (HNOS) kažu o tome, i da li nešto kažu? Kada se osamdesetih godina prošlog stoljeća sin britanske premijerke Margareth Tacher izgubio u rally vožnji u nekoj pustinji a mama poslala borbene avione i helikoptere u potragu, Britanija nije to proglasila humanitarnom akcijom, već je račun za izgubljenog i pronađenog sina, poslala premijerki. Možda sumnjate da račun nije platila brižna mama? Naravno, da je platila ali to Rončevića ne zanima, jer njemu nitko nikakav račun nije ni ispostavio. Ispostavio je on nama, tj. našim roditeljima i svima onima koji pune državni proračun. Rončević je samo pokazao da je veliki tata pred malim klincima. I koju sliku pravih ljudskih vrijednosti i rada imaju ta djeca? Time se ministar ne bavi. Sumrak zdravog razuma nakon kojega preostaje još samo gledanje filma ''Glup i gluplji'' ili slušanje Grdovićevog pjesmuljka ''Živim bolje nego ministar''. Bila je to još jedna bahatost državnog službenika sakrivena u programu HNOS koji je ovaj put očito nekoga povukao za nos.

četvrtak, 03.05.2007.

Kruha, graha i tamburice Osim po stadionu Dinama i Zoološkom vrtu, Maksimir sa svojim livadama i perivojima već je godinama sinonim za masovno okupljanje i druženje građana Zagreba povodom Prvog maja. Pohod u maksimirsku šumu dio je tradicije grada koji brzo i rado prihvaćaju svi oni koji se u njemu zateknu. Tako se i ove godine uz hrvatski jezik čuo i kineski, njemački, engleski... Bila je to i jedinstvena prilika da se na najbolji mogući način pokaže modna osviještenost naših sugrađana. Za modne stiliste bio je to praznik boja, dezena i kroja u kojoj je prevladavao stil – obuci što imaš! Vidjelo se tu trenirki svih marki, odijela s kravatom, majica sa šljokicama, traperica svih vrsta, a našla se i pokoja štikla! Modni Zagreb prošetao je neke čudne krpice ali u tom šarenilu svega i svačega bilo je ne stila, ali duha simpatične svaštarnice, svakako. A sada s mode na jelovnik, jer kakva bi to proslava Praznika rada bila bez tradicionalnog vojničkog graha s kobasicama!? Čekalo se u redu, jelo iz plastičnih posuda za koje se nije dobivao povrat novca za ambalažu pa je nitko nije htio pristojno sakupiti. Naša ekološka svijest i savjest, još se jednom pokazalo, djeluje samo u sferi materijalnog. Nema love – nema sakupljanja! I sad nas baš briga za Lijepu našu Hrvatsku i sve ekološke slogane. Treća smjena radnika ''Čistoće'' ionako će to već počistiti umjesto nas. Osim graha u plastici, bilo je i neizbježne govorancije, a bome i zvižduka. Uz sindikaliste koji su opet uzaludno prosipali žuč i jad, pozornicu je zauzeo predsjednik Mesić koji je tražio nešto što je trebalo već odavno napraviti. Sada kada su kojekakvi Ćovići i Rajići spremili novac od prodanih dionica Plive i Dukata na koji nije plaćen porez, uzalud vam trud svirači. Najgore od svih prošao je potpredsjednik Vlade RH Damir Polančec, isti onaj koji je prije neku godinu uspio upropastiti pogon Podravkine ''Vegete'' u Mađarskoj. I sad taj Polančec, hrabar ili lud, tek evo ga na pozornici, a ono zvižduci jači nego kad maturanti protutnje metropolom. Bila je to u stvari repriza istih događanja i istih zvižduka od prije dvije godine. Damir očito ili slabo pamti, ili je imun, ili se boji suprotstaviti Sanaderu koji ga svjesno šalje u ralje radničke klase, jer kao eto netko mora. Premijer za to vrijeme u Okučanima evocira uspomene na Bljesak i ne pada mu na pamet da svrati do Maksimira. Mesić se pokazao mnogo fleksibilnijim tipom pa je za tu prigodu samo skinuo kravatu zamijenivši je karanfilom. I on je bio u Zapadnoj Slavoniji ali u povratku nije zaobišao Maksimir i grah, a praznični ručak pojačao je stranačkim odojkom na Jarunu i novim druženjem. Uz svoje građane u Maksimiru je bio i sveprisutni gradonačelnik Bandić. Voli Milan fešte i druženja, slikanja, i sve to odrađuje vrlo profesionalno. Bitno da ga previše ne provocirate jer onda geni kameni zabrazde u psovanje koje ne želi priznati ni sam sebi, a kamo li drugima. Zato – dajmo da ga čuju ali i da se sam čuje! Na maksimirskoj pozornici, koju ovaj put za čudo ama baš nitko nije krstio riječju stage, sindikalni čelnici reprizno su izveli jednočinku u kojoj po tko zna koji put slušamo o teškom položaju ljudi koji rade i onih koji posla nemaju. Govorilo se i o penzićima koji su uvijek aktualna tema oko koje svi imaju nešto za reći, bez obzira na povod i prigodu. Svi su bili tu; jedino je crkva, i opet po svojoj volji, ostala izvan tokova masovnog okupljanja ljudi. Za vjerske blagdane političari su normalna pojava u prvim redovima katedrale. Obrnuto, kad je državni praznik koji slavi rad i radnika, ali uz to i blagdan Sv. Josipa Radnika, crkvenih dostojanstvenika nema! Zašto? Zbog graha, crvenih karanfila, radnika, reminiscencije na komunizam ili Bozanić misli da radnička klasa ne spada u vjernike? Ni jedna utakmica, ni jedan koncert, ni jedna misa, ne mogu okupiti toliko ljudi kao grah s kobasicama i zvuk žica tamburica. Kruha i igara – stara je poslovica. Mi smo je brzo parafrazirali u kruha i graha u kojoj su svi dobili svoje; političari medijsku pozornost, sindikalni vođe priliku da se izjadaju, radnici livadu da prilegnu, penzioneri besplatni objed. Živio Prvi maj – praznik rada, graha i igara!

utorak, 24.04.2007.

Bahatost naša svagdašnja Biti ili ne biti bahat, kod nas nema dileme! Glas za bahatost makar i onu bez pokrića, daju političari, estradnjaci, sportaši, odvjetnici. Bandić, Marković, Sanader, Zagorac, Glavaš, Kosor, Rojs, Šeks, Mamić... tek su neka iz plejade dobro nam znanih lica koji svojim djelima i javnim istupima nasmijavaju, iritiraju ili bacaju u očaj razumne. Bandić kao spretni Kikaš prosipa metropolom svoj kameni mentalitet razmećući se novcem koji je najmanje njegov. Poput zaigrane šiparice u shopping centru, mahnito juri gradom ne propuštajući otvaranje čoko-bara, trgovine s čarapama, ili dočeka zlatnih sportaša. Igrom krute sudbine, izostao mu je izlet u Cardiff, a tamo bi ionako samo mogao tješiti još jednog sličnog sebi. Bahat je i Glavaš koji samodopadno malo sa štapom koji nosi kao mažoretkinja, a onda opet kao pravi invalid, šeće Osijekom i trijumfalno ulazi u zatvor. Bilo je to uprizorenje pučkog karaktera za malobrojne građane i novinare prije nego li počne invazija dravskih komaraca. Galerija bahatih gotovo je nezamisliva bez Markovića. On i dalje razvija svoj ego i ne želi dati ostavku na mjesto predsjednika HNS-a. Muči ga samo velika izdaja malih prijatelja ali i to rješava jednim letom preko granice. Umjesto prijateljskog uvjeravanja ili kavice s predsjednikom UEFA - e, on žica lovu od Plattinia! Ustvari, traži povrat utrošenog u ništa. Isplata preplaćenog poreza građana još nije počela, pa nije jasno što to hoće Marković. A ne zna to ni Francuz koji ostaje tvrd, gluh, njem i zapanjen. Markoviću i dalje ostaje utjeha u čaši uz pjesmu ''Prijatelji stari gdje ste?'' Još je netko izigran ili on tako misli. To je glavni čuvar Zoo-a u ljetnom i zimskom periodu, Zagrepčanin Anić koji ''..neda da ga otjeraju tamo neki dotepenci, Bandić i onaj Ljubičić''. Tvrdi kako njegovi uposlenici plaču za njim, životinje tuguju i zato odlučno ostaje na svojoj funkciji. Sutradan se posipa pepelom ali sluzavi trag priče iz Zoo –a ostaje na asfaltu. Bljak! A tu je i najveći draguljar u Hrvata, general Zagorac. Da li se i on boji da su njegovi bečki odvjetnici u sukobu interesa, ili su razlozi malo dublji? Sve je obavijeno velom tajne pa dok ne stigne gospodin ''YuBi To'' zvani Kirin, ostat ćemo zasljepljeni njegovim bahatim koracima ulicama austrijske prijestolnice. Poput manekena, uzdignute glave, još jedan naš general, (bez štapa, rakije i bureka) odlazi u neizvjesnost s nadom u bolje sutra. U Saboru ništa novo. Šeks i dalje glumi zvonara, zastupnici markiraju, a svoj izostanak javno je opravdao jedino Mirko Filipović koji će par dana biti na bolovanju iz svima znanih razloga. On je samo zaokružio crni tjedan hrvatskog sporta. Sva sreća da je sutra novi dan i da je završio Cro A Porte! A svi slavni i oni koji se takvima osjećaju, još su nam jednom pokazali kako je biti bahat ovogodišnji trend i ''must have'' poza, koja ne košta ništa a ostavlja dubok trag na ekranu, novinskom papiru i nečijem blogu.

petak, 20.04.2007.

Prohujalo s vihorom Stranačka previranja unutar najjače oporbene stranke u Hrvatskoj, svakim danom dobivaju neke nove obrise. Teško zdravstveno stanje i ostavka njihovog dojučerašnjeg lidera, unijelo je pozamašan nered u SDP. Funkcija predsjednika i odabir kandidata stranke za premijera, samo su dio pitanja koja su, već nakon nekoliko dana, stvorila mnogobrojna nagađanja. Ono što se do jučer činilo gotovo pa izvjesno, a to je da Željka Antunović nastavi tamo gdje je Račan stao, pretvorilo se u stranačko prepucavanje i više nego zanimljiv medijski materijal. No, jedno ipak ostaje nejasno – gdje je to i zašto pogriješila i da li je uopće pogriješila Željka Antunović? Pitaju se to mnogi, a vjerojatno najviše ona sama. Čini se da je prva packa po Željkinim prstima neočekivano pala od Ivice Račana, upravo od onog kome je toliko godine bila desna ruka. Ostavkom, Račan je SDP-ovcima poručio – ''drugovi birajte koga hoćete'', i tako Željku ostavio na cjedilu. A drugovi imaju različite ideje i mišljenja. Neki su takav scenarij jedva dočekali (Milan Bandić), drugi su se tome nadali (Slavko Linić), a treći samozatajno priželjkivali (Zoran Milanović). Oni koji su ostali uz gospođu Antunović (možda Ingrid Antičević i Milanka Opačić) čine to gotovo pa iz ženske solidarnosti. Protivnici, (kao Antun Vujić) ništa ne komentirajući, čekaju iz prikrajka i puštaju da se pet do dvanaest u stranku uvuče nova zvijezda – Ljubo Jurčić. Stranačka prepucavanja, priče, nagađanja, a izbori pred vratima. No, nije tu kraj priči. Politički analitičari već su dosta toga rekli, a gospođi Antunović možda ne bi bilo suvišno da je poslušala, a imala je priliku jer je SDP koristio usluge jedne PR agencije, savjet stručnjaka za odnose s javnošću. Uz to i pokoji savjet stilista ne bi bio na odmet. Zašto? Zato što je njen javni nastup lišen bilo kakvog šarma ali zato obiluje neobjašnjivom odbojnošću. Osim toga, gotovo uvijek vidimo je u korektnim ali nezanimljivim kostimima i sakoima u kojima sliči na Jadranku Kosor – dosadno, pristojno ali već viđeno. Ona ne treba poput Vesne Škare Ožbolt na face lifting, iako bi joj malo Botoxa dobro došlo. Ne treba se zamarati pravilima UN dijete, niti stavljati čudne pramenove u kosu kao Vesna Pusić. Njen su problem, kako bi rekli Danči i Robač, ''...boje, boje i samo boje''. U svojim političkim istupima, u kojima gotovo pa uvijek djeluje kao razljućena šefica kreditne zadruge, pruža svadljivo i maliciozno lice. Željka je naprosto osoba od koje biste prije kupili Sanitar nego li sladolednu tortu. S grčem na licu, natmureno, poput Mrguda prosipa strogoću i odlučnost. Možda je njen uzor ''čelična lady'' Margaret Tacher ali ta je gospođa vladala svjetskom politikom davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Svoj uzor u odijevanju i javnom nastupu trebala bi tražiti ne u Ingrid Antičević ili Kolindi Grabar-Kitarović, već u Ursuli Plasnik i Segolene Royal. Pogled preko granice vlastite stranke i države može donijeti dobre ideje koje ništa ne koštaju, a u konačnici mogu dati dobre, ili makar bolje rezultate. Jer, ovo je novo doba u kojem pušu neki novi vjetrovi. Nije to maestral, prije zagrebački hladni sjeverac, a s njim valja znati. U protivnom, sve završi kao naslov jednog starog filma – ''Prohujalo s vihorom''!

srijeda, 18.04.2007.

Lakovjerni Marković Još se nisu stišali svi komentari ni dojmovi nakon debakla hrvatsko-mađarske kandidature za Euro 2012 u Cardiffu. Prvotni šok i nevjericu zamijenila je ljutnja i nelagoda. Jer, izgubili smo već u prvom krugu ne dobivši ni jedan jedini glas! Prisjećam se izjava i komentara u novinama, gledam i prebrojavam tko je sve otputovao, tko vodio djecu, a tko sebe častio besplatnim putom. Prisjećam se i zloduhog proroka Mamića koji je stalno ponavljao o crnom novcu Ukrajinaca. Nismo mu vjerovali, ni mi ni Vlatko Marković. O snazi ukrajinsko-poljske kandidature govorio je i Dario Srna, pa smo samo lakovjerno odmahnuli rukom. Danas nam se sve to vraća i sjeda na staru ranu, jer još nismo zaboravili kandidaturu Rijeke za Mediteranske igre koju smo izgubili ne jednom, nego dva puta. Sportski moćnici sakupljeni u UEFA-i zadali su nam novi udarac; neočekivan i bolan. I nije to zato što smo izgubili organizaciju već zato što nismo dobili niti jedan njihov glas! E to je već nešto oko čega trebaju razmisliti i Marković i Mateša i vječito sklon pametovanju, čovjek s nebrojeno ''sportskih prijatelja'' - Tonči Vrdoljak. Ovdje ne pali ona floskula ''izgubili smo od boljega'', već izgubili smo od spretnijeg. UEFA je svoje rekla, obrazložila masovnošću i otvaranju sporta na Istok ali u pozadini su ostali ekonomski interesi kao glavni pokretači ove odluke. Na kladionicama ukrajinsko-poljska kombinacija stajala je najlošije. Plašili smo se uvijek bahatih Talijana koji su si dozvolili luksuz da dvadesetak minuta prije Platinija na RAI UNO objave kako su upravo oni dobili domaćinstvo Eura 2012! Veliki maher nogometnog sporta, čovjek koji je poput oktopoda pružio pipke prema svakom europskom nogometnom funkcionaru, s njima pojeo nebrojeno janjaca i okrenuo više nego nekoliko butelja vina, odjednom je ostao ''Pale sam na svijetu''. Tko je prevario Markovića i zašto? Ili je možda Marković prevario sve nas? Tko je u ovoj nogometnoj igri lakovjerni naivac? Čovjek se trudio i to mu nitko ne može osporiti. Želio je ovo prvenstvo svim srcem i time je njegovo razočaranje, ma što on rekao, veliko, preveliko. Po tko zna koji put osjetili smo da smo mala zemlja za velike nogometne igre. I ma koliko se Šukerov dres i dan danas susretao u zabitim selima Kine, i ma kako s ponosom pratili Pršine golove ili po tko zna koji put pokazivali Englezima kako se igra pravi nogomet, netko nas neće. To netko nije sreća, to netko ima svoje ime. Drugi put treba povesti Cro Copa pa možda uhvatimo koji glas. Od Hrvatske u Cardiffu ni traga ni glasa i to, na žalost, doslovno! Sljedeća blamaža je Eurosong; no to je stvarno manje važno.

ponedjeljak, 16.04.2007.

Duh iz boce Tko se još sjeća veljače 2006. g. i početka velike akcije čišćenja Hrvatske? Naime, početak veljače bio je označen kao start utrke za okoliš bez plastičnih boca. Sav ostali otpad, onaj krupni i onaj nešto sitniji, tada je bio u drugom planu. Krenulo se u lov na ''blago'' nazvano PET ambalaža. A čistilo se zdušno! Kopalo se, oralo i ronilo i sve s istim ciljem – sakupi što više; sakupi sve, kao da skupljaš slike Pikachu-a. Naši su marljivi ljudi preko noći postali osviješteni građani koji cijene okoliš u kojem žive. Čistilo se i preko granice Lijepe naše, pa su vodenim putem kao po splavi, pristizale boce iz BiH a bome i iz Srbije. No, iza te silne naglo probuđene ekološke svijesti krila se čista matematika. Jedna boca, bez obzira bila ona od 0,25 ili 2,5 l plaćala se 50 lipa. U isto vrijeme tu ste bocu u kojoj je bilo mlijeko ili sok, u trgovini plaćali 2,5 kune. Dakle, netko je zaradio 2 kune a narodu ''velikodušno'' dao ostatak od pola kune. No, to nije spriječilo vrijedne sakupljače koji su radili, sakupljali, dovozili i stajali u dugim redovima na reciklažnim dvorištima, predavali ''lovinu'' i zadovoljni odlazili u nove osvajačke pohode. Tako je naš narod krenuo u bjesomučno ekološko čišćenje a s prvim danima ožujka već se radila i bilanca. Uskoro su zaredale priče o velikim zaradama, reportaže o nalazištima PET boca i i osviještenosti ljudi koji su kao shvatili da smeće nije smeće, već korisna sirovina. O ostalom smeću, onom kućnom i industrijskom, nitko nije pitao, jer za Boga, bilo je to vrijeme u kome se ''nosila'', doslovno i prevedeno, samo PET ambalaža. Stiropor, tekstil, drvo, nije nikoga zanimalo. Tek godinu poslije, kad se euforija oko boca stišala, u modu je došao bakar i to silinom uragana koji je skidao crkvene oluke, odnosio spomenike, pustošio trafostanice. Ali vratimo se bocama. Naime, muči me ta matematika, iako s njom nikada nisam imao problema. U Ministarstvu prostornog uređenja i okoliša, onom koji vodi Marina Dropulić, izvjesni gospodin Mladineo iz dana u dan pokušavao nas je uvjeriti u korisnost te akcije i prednosti sakupljačke ekonomije. Jer, 50 lipa po boci je naknada građaninu poznata svugdje u razvijenom svijetu. Mi smo se ekološki razvili, gotovo pa previše, i sad nam nije jasno kako se obračunava pristigla prazna PET ambalaža iz trgovina. Naime, navodno prebrojane plastične boce, u velikim vrećama stižu na reciklažna dvorišta. Tko ih tamo, u toj silnoj hrpi ponovno broji? Nitko! A kad nitko ne broji, matematika poprima obrise neke čudne računice u kojoj dva i dva lako postaju pet. Ministarstvo vraća trgovinama novac za prikupljenu ambalažu prema broju preuzetih boca koje do odredišta prođu toliko ruku da se jedna boca lako klonira u dvije. Kad bi se ista ta ambalaža vagala pri otpremi iz trgovina i preuzimanju na reciklaži, zabune ne bi bilo. Ovako ostaje veliki prostor za manipuliranje i potkradanje, a sve kao po zakonu. Duh iz boce nekontrolirano je izašao van. Da li to netko primjećuje, odnosno, da li je nekome uopće stalo da to vidi. Brojati ili vagati? Ekonomija ili ekologija? Ili je bolje posegnuti za jockerom zovi koji se krije pod imenom ''duh u boci''?

petak, 13.04.2007.

Kada dođe kraj Danom rođenja počinje otkucavati smrtni sat svakoga od nas. Trenutak kad će se to dogoditi određuje sudbina i tu ne možemo ništa. U tom smo trenutku svi isti, bez obzira na prošlost i bez obzira pripadali ''bijelim, žutim ili crvenim vragovima''. Ovih smo dana svjedoci posljednjih trenutaka u životu jednog političara koji je obilježio političku scenu Hrvatske svojom mirnoćom, razboritošću ali i neodlučnošću. Voljeli ga i cijenili kao političara ili ne, neke činjenice ostaju neosporne. O tome će najbolje suditi povijest. No, jedna je druga stvar interesantna a to je, tko, što i kako pristupa i govori o Ivici Račanu u ovom delikatnom trenutku. Četvrtak je, 12.travnja. Ispred bolnice u kojoj leži Ivica Račan okuplja se cjela sedma sila čekajući najnovije vijesti. Objavljuje se i neprovjerena informacija da je umro, no to se brzo demantira. Spoznaja o nedostatku bombastične vijesti za naslovnicu, pokreće novinare u potragu za izjavama političara. I po onoj staroj narodnoj ''Kud će suza neg´na oko'', evo nam predsjednika Mesića. Vidno potresen, prepričava susret s Račanom; iscrpno, detaljno, nimalo politički ali duboko ljudski. Doživljavamo ga kao čovjeka koji ne glumi, kojemu je teško i koji sve to i ne pokušava sakriti. Protokol i zakonitosti istupanja predsjednika države u javnosti koji traži konciznost i ne ulaženje u detalje, ustuknuli su pred nastupom čovjeka - prijatelja. Bilo je neobično, ali analitički gledano, Mesić si je taj dan priskrbio nove političke poene koji mu neće trebati, barem ne u utrci za predsjednika države. Oni su sada vrijedni poput onih nagradnih bodova koje dobivamo kupnjom u nekoj od trgovina. Glasnogovornik Vlade RH i HDZ-a, gospodin Maček, na sveopće čuđenje, nema komentara ''na novonastalo stanje'' ali zato njegov pretpostavljeni ima. Tako Ivo Sanader istupa s prepoznatljivom i gotovo predvidljivom retorikom; naučenom, provjerenom, bez većeg gafa. On zasigurno nije zaboravio Račanovu košaricu koju je dobio kada ga je prije mjesec dana želio posjetiti u Njemačkoj. Zato sada odmjereno, onako pravo Sanaderski, ''...kolegi Račanu želim kao čovjeku i političaru, da izađe kao pobjednik iz ove teške situacije...'' Korektan i suhoparan, pravi diplomatski odgovor; ne reći previše, ali reći ono što dolikuje situaciji i trenutku. Bio je to Sanader, političar koji i ovaj put nije pažljivo slušao druge. Istina, nije trčao u bolnicu, niti u središnjicu SDP-a. Nije prosipao patetiku, nije popravljao manžetu ni sat na ruci, ali je i ovaj, kao i mnogo puta do sada, ostavio trag hladne distance. Dva političara; jedan predsjednik države, drugi predsjednik Vlade, istu stvar komentiraju na različite načine. I ne zato što su iz različitih stranaka, drugačijih pogleda, već zato što su različitog karaktera. Jedan pokazuje osjećaje, drugi pokazuje da je dobar džak koji brzo uči i ne ponavlja greške. Jedan je sujetan taktičar, drugi sjetan prijatelj. Bojim se da je Račanu sada to ionako svejedno. A svejedno mu je i zbog noćnog bdijenja u stranci kojoj je tolike godine bio na čelu, svejedno mu je tko i što govori. Politika u posljednjim trenucima Račanovog života pokazuje svoja mnogobrojna lica. Ona je ionako bila Račanov izbor i opredjeljenje. Od nje nije bježao pa ga sada sustiže sa svim svojim zakonitostima postojanja. Jer, i političari umiru, zar ne?

četvrtak, 12.04.2007.

Ako me ostaviš Hrvatska je bez sumnje zemlja čudnovata, da ne kažem bajkovita. U lijepoj našoj poput Alise, neki se ministri gube u prostoru i vremenu. Jedino premijer, nije izgubljen jer on zna koliko je sati. Ostatak njegovog kabineta bavi se ili glumi da se bavi važnim stvarima. Kolinda još uvijek lovi neprijavljene radnike na ''baumšteli'' Ministarstva vanjskih poslova, Čobanković sakuplja rasuto mlijeko iz ''Dukata'', Kalmeta traži grijače za autocestu, Primorac radi popis svih Hrvata koji još nisu završili srednju školu. Jadranku su poslali kod Bozanića na misu, a ministricu pravosuđa Lovrin da otvori još koji noćni bar; tek toliko da se nađe našim nogometašima kad požele malo provoda. Dropulićka telefonira Rojsu da upali bagere, dok ministar Šuker pokušava otkriti zakonitosti visoke matematike i učinkovitost skidanja viška kilograma uz pomoć popularne UN dijete. I pošto nitko ne radi svoj posao, osim nezaposlenih, osjećamo da nešto ne štima; nešto nas žulja i ne da nam mira. Kako volimo zagledati u tuđi tanjur, preko granice, svako malo iskomentiramo poteze nervoznog Slovenca Rupela i ostajemo mirni sve do navečer. A tada središnji Dnevnik koji iz dana u dan, poput burzovnog izvještaja sipa nove informacije iz Haga. A tamo, sve Hrvat do Hrvata, skupilo se tri generala, šest odvjetnika i jedna tužba. Svi elementi sapunice su tu. Scenarij kao u filmu o rašomonu. Kataklizma hrvatskog poimanja obrane, prava i dostojanstva. Zaredale svađe, optužbe, podmetanja. Zavadili se oni koji bi generale trebali braniti! A što je najgore mi ih i dalje plaćamo; 10 000 eura kad su u Hrvatskoj i pripremaju obranu i 20 000 eura kad su u Hagu! Svakome! Nakon mjeseci priprema, ispisanih papira, žalbi, transkripata i čega sve ne, odvjetnici odlučili da se više neće igrati zajedno. Svatko je pokupio svoje krpice i više ili manje uvrijeđen, vratio se u zemlju. U Hagu je ostao Gotovinin odvjetnički tim Mišetić i Kehoe, no koliko dugo? U novohrvatskoj drami znakovitog imena ''Sukob interesa'' izvjesno je samo to da su odvjetnici u međusobnom sukobu i da svaki od njih ima neki svoj interes. To im je jedino zajedničko. Generali su do daljnjeg u pritvoru, narod Hrvatske zbunjen. Koga smo mi to toliko dugo i zašto plaćali? I dok se mi pitamo, vlada šuti. Šuti i glasnogovornik Maček. Premijer glumi da ima važnijeg posla, a predsjedniku države ionako je samo važno da institucije funkcioniraju. Iz ministarstva obrane čekamo da Rončević slavodobitno usklikne: Generali – voljno! Za to vrijeme, Ministrica pravosuđa Lovrin o svemu će se očitovati kada i ako, jednog dana ili možda ne? Stvarno, čudnovate zgode u toj zemlji bisernog mora, lijepih žena, nadarenih sportaša i Miše Kovača koji pjeva ''Ako me ostaviš i napustiš sve...''

utorak, 10.04.2007.

ČEMU SLUŽI GLAVNI GRADSKI TRG Središnji zagrebački trg Josipa bana Jelačića ima svoju povijest, svoje priče i svoja događanja. Od negdašnjeg običnog placa, do danas je ostao sačuvan tek kip bana ali i on je, kako znamo imao svoja putovanja, premještanja i okretanja. Svugdje u svijetu glavni gradski trg svojevrsno je ogledalo cijelog grada i njegovih stanovnika, pa tako i ovaj naš. I što nam to govori omiljeni Jelačić plac i u što se pretvorio? Pamtimo ga po najvećem prosvjednom okupljanju svih onih koji su stali uz Radio 101 ali i po mnogobrojnim dočecima naših uspješnih sportaša, proslavama Novih godina, sakupljanju potpisa na razne peticije itd. Na njemu već godinama sviraju popularni Kraljevi ulice, povremeno nas zabavlja pantomimičar i sve to kao dašak europske supkulture spremno prihvaćamo u okrilje grada. Na krilima naše široke zagrebačke duše, povremeno se na taj naš Trg dovuče netko tko se izležavajući u željeznom krevetu cjeli dan, proglasi konceptualnim umjetnikom, ma što to značilo. Ljudi se okupljaju, komentiraju, ljute, smijulje, i odlaze. Ostaje on – ''veliki umjetnik'' ugodno uvaljen u krevet s novinama u ruci, šeretskog osmjeha i s nekoliko filozofskih misli upitne vrijednosti! A o čemu se tu radi? O tome da svako malo netko osjeti veliki umjetnički poriv, od policije ishodi dozvolu (valjda) i priredi, ni manje, ni više, nego performans! To su svi oni koji kod Bandića i Ljuštine nisu uspjeli iskamčiti novac iz blagajne za kulturu i evo ih na Trgu. Bitno je pokazati se i ugrabiti, ako je to ikako moguće, malo medijske pozornosti. Tu su i oni koji u okrilju nevladinih udruga promiču i nameću svoje stavove. Tako nas je u danima pred Uskrs svojevrsni ljubitelj vegetarijanske prehrane želio ukoriti i upozoriti što trebamo jesti. Nutricionisti i liječnici nam to kao već nisu objasnili pa su Zagrepčani dobili prosvjetitelja zaključanog u kavez. Borio se taj čovjek da objasni puku kako ne treba jesti jaja i meso jer je to neljudski atak na životinje koje eto on štiti. Ljudi su negodovali, gađali ga jajima, mnogi psovali i zgražali se. Cilj – da svojim protestom upozori ljude da ne kupuju jaja i meso, naravno da nije ostvario a u to ionako ni on ni njegovi vrli ''pajdaši'' iz udruge koji su ga čuvali, nisu vjerovali. Bilo je bitno biti baš tu, producirati se i provocirati. Egzibicionizam tog i takvih prosvjednika već je viđena stvar, i upitno je samo zašto se ti i takvi pojavljuju samo za lijepog vremena. E neš´ ti fore biti u kavezu dok je na trgu sunčani dan! Po kiši, snijegu, hladnoći i mrazu svoje predstave imaju samo kumice s Dolca i to svaki dan. U carstvu njihove salate, sira, jaja i luka osjećam se mnogo bolje i prirodnije. Ako netko voli biti u kavezu, preferira ispašu za ručak, mrzi meso i vrag zna što i koga sve ne, neka to zadrži za sebe, a Trg prepusti građanima kojima je tih i takvih glupavih provokacija dosta! Apsolutno sam za proteste koji će ukazivati na neodrživu želju da se ostakli cjeli grad; počevši od najveće rugobe - nebodera na Trgu preko staklenih zgrada i garaža na Cvjetnom trgu. Ni ova staklena zgrada u Cesarćevoj ulici nije mi baš najbolje sjela. Zagreb – grad stakla! Pa nismo u Muranu! No i pored toga ne pada mi ni nakraj pameti da ležim, čučim, spavam i prodajem konceptualnu umjetnost koju nitko ne razumije ili da protestiram na način koji je iritantan, blesav i totalno neučinkovit. Glavni gradski trg tome ne treba služiti i zato dajte da normalno njime prolazimo i koristimo ga za pametne stvari. Okolica Zagreba ionako je puna praznih livada bogatih ambrozijom koje jedva čekaju da u svoje cvjetna polja prime sve umjetnike i vegetarijance željne performansa.